Nevidljiva zvijer razdire vas iznutra dok vas ostavlja u jednom komadu izvana. Nikad nitko ne bi rekao da ste bolesni. Nikad nitko ne bi rekao da vama treba pomoć. A kad ju i tražite, gleda vas se podrugljivo i smatra slabićem. Zamislite rak koji vas ne ubija, ali zbog kojeg poželite da ste mrtvi. Kada počinje više biti loših dana, nego dobrih, kada morate odustati od stvari koje volite i koje su vas nekada činile sretnim i davale vam nadu. I to sve uz neizdrživu bol. Nitko ne može vidjeti koliko ste razderani i slomljeni iznutra, pa vam ni ne vjeruju. Da se tako grozno osjećate i nitko vas ne doživljava. Kada zbog boli propuštate posao, školu, fax, druženja. Kada se osjećate zatvorenikom u vlastitom tijelu. To je ukratko – endometrioza.

Bol mijenja oblik ali nikada ne prestaje.

Godinama me prati i proganja ono nešto zbog čega svaki korak u životu osjećam kao da je preliven medom. Preliven toliko gustim i ljepljivim medom da mi je svaki korak sve teže i teže napraviti. Med mi drži stopala čvrsto uz tlo, ne dozvoljava da zakoračim, vučem noge, trgam se i svakim pokušajem novog koraka umire nada da će moje misli i ideje biti ostvareni. Da ću biti ona osoba koja želim biti. Rađa se strah da se neću ostvariti. Da neću moći doprinijeti.

Svakim danom sunce izlazi i prži taj med. Postaje sve teže podnositi taj teret. Em vuče na dno, em peče i boli. Trga me na sve strane iznutra, a i dalje sam u jednom komadu izvana.

Dok se ja borim i svakim korakom hvatam sve pliće udisaje, okolina to ne vidi. Ne može vidjeti. Pa u medu sam. Sunce sija. Kako med može biti loš? Kako sunčani dan može biti loš? Ta sunce je izvor života. Nešto tako slatko, vrijedno, traženo, potrebno. A ja bih se žalila na to. Zar mislim da sam nešto posebno?

Nevidljiva zvijer razdire vas iznutra dok vas ostavlja u jednom komadu izvana. Nikad nitko ne bi rekao da ste bolesni. Nikad nitko ne bi rekao da vama treba pomoć. A kad ju i tražite, gleda vas se podrugljivo i smatra slabićem. Zamislite rak koji vas ne ubija, ali zbog kojeg poželite da ste mrtvi. Kada počinje više biti loših dana, nego dobrih, kada morate odustati od stvari koje volite i koje su vas nekada činile sretnim i davale vam nadu. I to sve uz neizdrživu bol. Nitko ne može vidjeti koliko ste razderani i slomljeni iznutra, pa vam ni ne vjeruju. Da se tako grozno osjećate i nitko vas ne doživljava. Kada zbog boli propuštate posao, školu, fax, druženja. Kada se osjećate zatvorenikom u vlastitom tijelu. To je ukratko – endometrioza.

Endometrioza je bolest kod koje se tkivo poput onoga koje se inače normalno nalazi samo u maternici – endometrij, nalazi van maternice i raste po trbušnoj šupljini i organima. Obzirom da su od sličnog tkiva, tkivo poput endometrija van maternice reagira obzirom na menstruacijski ciklus jednako kao endometrij u maternici. Zadebljava, ljušti se i krvari samo što to tkivo i ta krv ne mogu izaći iz tijela i ostaju u trbušnoj šupljini. To boli. Jako. Zato su bolovi obično veoma jaki za vrijeme mjesečnice i traju još dugo nakon prestanka menstrualnog krvarenja. Javljaju se kronične upalne reakcije, nastaju ožiljci tkiva i priraslice. Točan uzrok tome se ne zna, postoje različite teorije. Lijek za bolest ne postoji. Postoje lijekovi za tretiranje simptoma. Ukoliko se prestane sa tretmanom, bolest se vraća. Jedna od 10 žena u svijetu boluje od endometrioze. Prosječno vrijeme dijagnosticiranja bolesti je između 7 i 12 godina. Za to vrijeme bolesna osoba može i ne mora osjećati simptome. Nadutost trbuha, proljevi, povraćanja, padanja u nesvijest od jačine bolova, kronični bolovi u zdjelici i trbušnoj šupljini, bolovi u donjem dijelu leđa, koljenima, epizode depresije, anksioznosti, napadaji tjeskobe, umor, iscrpljenost, bol prilikom spolnih odnosa, neplodnost – najčešći su simptomi vezani uz endometriozu. Sumnja na bolest se postavlja najčešće zbog pojave simptoma bilo da ih bolesnica sama primijeti ili se oni primijete na ginekološkom pregledu. Točan način za postavljanje dijagnoze je operacija (laparoskopija – u boljem slučaju). Potrebno je fizički vidjeti unutrašnjost trbušne šupljine i zdjelice kako bi se dijagnoza mogla točno postaviti. Postoje 4 stupnja razvoja bolesti, 1. kao najblaži i 4. kao najteži.

Meni je dijagnosticirana endometrioza 4. stupnja. Od pojave prvih simptoma pa do postavljanja točne dijagnoze prošlo je 15 godina. Ono što je najgore od svega, dok se ne uspostavi prva sumnja ili konačna dijagnoza, oboljela osoba nerijetko trpi nevjerojatno jake bolove na svakodnevnoj bazi. Ako lijekovi i tretmani ne pomažu, bol se nastavlja. Kronično trpljenje boli vas iscrpi na svim razinama vašeg bića. Izgledate zdravo, ali unutar sebe umirete. Vrlo često u agoniji boli poželite da umrete. Jer u tolikoj patnji to se čini kao jedino moguće rješenje da bol prestane. Kada krenete upozoravati na to što se odgađa, često budete odbijeni i proglašeni plačljivcima. Ne shvaća vas se ozbiljno. Ili se pronađe neki sasvim deseti možebitni razlog. Vrlo često vas se proglasi željnima pažnje i kako umišljate vlastitu bol. Da je sve to samo u glavi. Bol popusti. Ponekad više, ponekad manje. Ali uvijek je prisutna. Zapitate se je li bol stvarno popustila ili ste samo razvili veću toleranciju na bol. Nikad ne možete znati. Lijekovi protiv bolova pomognu, ublaže bol ali samo do te mjere da se možeš zbrojiti i pokušati koliko toliko normalno funkcionirati. Ne uklanjaju bol. Možda je samo na trenutak učine podnošljivijom. S vremenom više ni ne znaš šta znači normalno. Više ne poznaješ sebe niti svoje reakcije, ne sjećaš ih se kakve su bile bez boli i ne možeš ni zamisliti kakve bi bile da boli nema. Ponekad je bol samo bol. Ne čini te jačim. Ne gradi karakter. Ne uči te ničemu. Samo boli.

Ono što je meni najtužnije je što sam za nešto kao što je endometrioza prvi put čula prije dvije godine kada se postavila prva konkretna sumnja na redovnom ginekološkom pregledu. Prije dvije godine! O tome se ne priča. O tome se šuti. Zašto? Zašto je to tabu? Zašto se od žena očekuje da toliko daju od svog tijela i reproduktivnih sposobnosti? Kada je njihov reproduktivan sustav u pitanju, očekuje se da radi kao švicarski sat, a čim se pojave prvi problemi žena se odbacuje i prepušta samoj sebi, uz još obavezno nabijanje krivnje samoj ženi.

Sama sebi sam dala u zadatak da više neću šutiti. Govorit ću svaki puta kada me boli i kada mi je loše. Okolina ne mora razumjeti, ali očekujem da to prihvati i to je moje pravo. Znajte da to neću uzimati za izgovor da ništa ne radim, da ne budem ono šta jesam. Da ne stvaram i ne napredujem. Kao što nisam ni do sada, zar ne? Želim da se zna da se sa ovim sr*njem može živjeti. Mogu se doživjeti i postići nevjerojatne stvari. Nije nimalo lako. Nimalo. Sada kada znam šta je, kada je konačno potvrđeno, laknulo mi je. Rađe bih da ju nemam, ali saznanje da posljednjih 15 godina nisu bile moja izmišljotina, nisu bile samo u mojoj glavi, nisu moja krivnja, donosi onaj gorko-slatki osjećaj. Tada se osvrnem na sve što sam ipak postigla unatoč prokletoj boleštini i mogu biti zadovoljna. Onaj osjećaj da moji potencijali nisu ispunjeni do kraja i da me je štopanje koštalo još boljih postignuća nikada neću prežaliti. Ali ću nastaviti dalje. Najjače koliko god mogu. Za sada trenutno osjećam olakšanje. Sada znam protiv koga se borim i u toj borbi nisam više sama.