Možda i nije naziv teme iz fitness domene koji bi vas samo tako privukao da pročitate članak do kraja, no bez obzira na to podijelit ću s vama jedno svoje iskustvo koje mi dođe kao "mali trik" kojim se služim svakodnevno, a pogotovo u periodima držanja dijete.

Vjerujem da su mnogi od vas nekada u djetinjstvu imali češće priliku svakodnevno jesti ručak za obiteljskim stolom. Kod mene je bio običaj da seki i meni ručak rade dida i baka dok su mama i tata bili na poslu. I sta je bilo za ručak? Obično se ručak sastojao od juhe kao predjela, zatim je slijedilo neko glavno jelo tipa saft i tijesto ili šnicli i riža (mislim da svi pamtimo grašak i rižu kao prilog, popularni rizi – bizi), a uz to je bila neizostavna salata napravljena od raznovrsnog povrća začinjena uljem i octom. Deserte nismo jeli u svakodnevnoj ishrani, nekako su se slastice uvijek čuvale za posebne prilike kao sto su bili blagdani i rođendani. I unatoč tome, nije bilo prejedanja u slatkom kada bi se pružila prilika. Možda je to bilo tako i zato jer su nas stariji uvijek učili kako slatkiše treba podijeliti sa bratom ili sestrom,  društvom iz ulice, prijateljima iz razreda itd. pa nisi ni mogao sve pojesti sam. Također, niti se javljala žudnja za slatkim na svakodnevnoj bazi.

Eto, nekako sam o tome razmišljala i pomislila kako bi bilo lijepo opet vratiti se u takvo stanje uma. Iako su se životni uvjeti jako promijenili od dana našeg djetinjstva i ne možemo sada sve raditi kao djeca i ponašati se poput djece (iako sam veliki zagovornik da trebamo njegovati dijete u sebi i djetinjstvo i dječji pogled na život koristiti kao inspiraciju da budemo bolji odrasli), oko nekih stvari iz djetinjstva se ipak vrijedi pobrinuti da ih možemo prakticirati i danas.

Vrlo često su me misli vraćale na to doba iz razloga što je dosadašnji odnos prema hrani kroz cikluse i cikluse dijeta i priprema za natjecanja u nekim periodima bio veoma krhak i labilan i činilo se kao da ga samo čvrsta i stroga disciplina može održati na životu. Nekako je postalo normalno jesti s nogu, iz posudica, hladno, bez predjela, odmah se bacaš na meso i rizu, žuriš se sto prije pojesti jer te čekaju obaveze i unatoč raznovrsnosti prehrane i makronutrijetivnoj i kalorijskoj vrijednosti namirnica, nikako se zasititi, nikako biti zadovoljan. Pojedeš obrok, pojedeš puno hrane, pojedeš malo hrane, nebitno, a glad je i dalje prisutna, kao da ništa nisam pojela. Na kalorijskom deficitu to i je jasno samo po sebi da trebaš biti gladan, no zacijelo postoji način kako se s time lakše nositi? Koliko puta sam samo nekome odgovarala na neko pitanje i vodila razgovore, a da sam pri tome jela svoj xy obrok po redu, kao nema veze sta jedem, samo ti pitaj, mogu ja istovremeno i jesti i razmišljati i stajati i odgovarati na sva pitanja. Kada se to uopće dogodilo da je sve postalo važnije od najosnovnije ljudske potrebe koja se zadovoljava u svega par minuta mira, kada je sve postalo važnije od - jela?

Zašto ovo spominjem? Je li barem naslućujete? 

I sad se vratimo na situaciju s početka priče. Vratimo se na mir i spokoj koji se odvija za vrijeme jela, na red i redoslijed, na vrijeme i raspored. Kakve je to posljedice na organizam ostavljalo, a kakve je ostavljala posljednje opisana situacija?

Jedina stvar koja mi pada na pamet, kao ključ svega je - juha. Skuhaj si juhu. Toplu, začinjenu, gustu, rijetku, kakvu god želiš. Možeš ju skuhati na litre i neka stoji u hladnjaku danima, spremna te čeka, samo ju podgriješ. U nju staviš što god želiš. Samo zagriješ vodu i baciš u nju šta god ti srce želi. Tako je jednostavno. Neka te okrijepi, smiri i pripremi za objed. Pa makar sa svega par gutljaja. Skoncentriraj se dok jedeš i posveti samo sebi tih nekoliko minuta. Zaslužila si. Pa svi smo zaslužili. Mislim da bi u ovom užurbanom ritmu života svatko trebao naći koji trenutak za svoju juhu. I tako sam si počela kuhati juhe i jesti prije glavnih obroka. Bilo da ju pojedem doma iz zdjele ili iz termosice, uvijek me nekako smiri i kao da pripremi i um i tijelo da je vrijeme za - objed.

A kakve juhe si kuham? Pa ništa posebno. Zagrijem vodu koliko juhe želim i u nju bacim povrće koje želim - mrkva, celer, brokula, cvjetača, grahorice, mahunarke, gljive, cikla, luk, tikva. Što god mi padne napamet ili imam trenutno doma. Ako ju želim pretvoriti u glavni, konkretan obrok bogat proteinima, tada u nju dodam meso ili jaja. Ako želim da mi je to obrok sa ugljikohidratima, u nju dodam tjesteninu za juhu u mojim najomiljenijim oblicima u količini koja odgovara mojim potrebama. Dakle, juha može biti odlično jelo bilo da ju jedemo zato da nam pomogne oko dužeg osjećaja sitosti, bilo da njome želimo unijeti više mikronutrijenata iz povrća, više tekućine ili ako želimo njome unijeti makronutrijente kao što su proteini, ugljikohidrati i masti. Sve to juha može sadržavati, a na nama je da odlučimo što ćemo i u kojim količinama. 

U dubokom uvijek imam smrznutog povrća kojeg doslovno samo stavim na par minuta u kipuću vodu, začinim i mogu uživati. Nema puno posla oko pripreme povrća, čišćenja, pranja, guljenja, rezuckanja. No tko može i hoće i ta opcija postoji. Vise povrća i manje vode ako ju želim gustu ili obrnuto za rijetku. I začinim. Crvena paprika, chili, sol papar, kurkuma, češnjak, peršin, ma što god mi paše, koji god tek želim.

Što postižem konzumacijom juhe? Kao što sam već ranije navela, postižem to da nakon sto pojedem glavni obrok poslije juhe, sitost brže dođe, vise uživam u ostaloj hrani u obroku dok ju jedem, sitost duže traje, a žudnja za drugom hranom se u početku jako smanjila da bi kasnije i nestala. No da ne bi bilo kako to samo meni odgovara, znanstvena istraživanja su potvrdila isto. 

Nekoliko studija je potvrdilo kako konzumiranje jela u obliku juhe prije glavnog jela smanjuje glad, povećava osjećaj punoće u želucu i smanjuje unos jela koje slijedi iza juhe. Učinci konzumacije nisko energetske juhe kao predjelo glavnom jelu su raznoliki: juha je odličan način da povećamo unos mikronutrijenata kroz povrće, povećamo ukupni volumen obroka te unesemo dodatnu tekućinu u tijelo.  A o tome koliko svega par gutljaja fine, vruće juhe okrepljuje da i ne govorim.

Juha je jednostavan, brz i hranjiv način obogaćivanja našeg dnevnog menija, bez obzira koji nam cilj bio. Ta magična juha. 

Kako bih svoju juhu mogla ponijeti sa sobom gdje god želim te kako bi juha zadržala svoju toplinu i aromu okusa s time da mi se juha nikako ne razlije po torbi (to nikako ne bi bilo dobro), otkrila sam predobre metalne termos posudice, koje osim što izgledaju veoma elegantno i stanu u svaku torbu, imaju dovoljno širok otvor na navoj kako bi se juha jednostavno mogla jesti iz nje. Svakako preporučam ponijeti žlicu sa sobom, mislim da to i nije neki problem. Možete ju i piti iz termosice, no ako je jako vruća, a ova bome zadržava toplinu jako dobro, nije baš najzgodnije. Kada navečer napravim juhu (ili bilo koju drugu hranu) i stavim je u tu termosicu i termosicu stavim u hladnjak, hrana je u jutro jednako topla kao što sam ju stavila navečer. Fenomenalno!

Termosicu sam našla u Ikei, a evo je na linku: IKEA TERMOSICA .

Sada stvarno nemate više izgovora da juha ne postane dio svakodnevnog menija. Pustite mašti na volju i uživajte u blagodatima juhe. 

Želim vam svima dobar tek!