Nedavno sam pročitala kako se uspješnost trenera mjeri objavljenim video snimcima klijenta na društvenim mrežama. Naravno, na videima bi trebalo biti sto više različitih ljudi, odnosno klijenata, jer ako se objavljuju non stop isti - nešto ne valja, nisi dobar trener. Također, ne valja ni trener koji stalno sebe objavljuje. Morala sam se zamisliti nad time. Osjetila sam se na trenutak prozvanom. Više je tu stvari krivo postavljeno pa imam potrebu to prokomentirati.

Evo kako ja gledam na stvari: kao prvo - što je uspjeh?

Vjerujem da svatko od nas u životu, poslu, školi, faksu, ljubavi i prijateljstvu ima različite definicije uspješnosti. Različitim ljudima, različita su i značenja uspješnosti. Osobno, smatram da sam uspješna. I smatram da mogu bit još uspješnija i na tome radim. Mogu živjet od svog posla, za moj pojam dobro jer zadovoljavam svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Netko bi te potrebe mogao protumačiti kao skromne, netko kao raskalašene. Sto ljudi, sto mišljenja - you get the point?  Primjera radi, ne vozim Ferrari, ali zato se bavim konjaništvom, jaaako skup sport i velikom broju ljudi jako nedostižna aktivnost. No bavila sam se i prije ovog posla, i to ne zato jer sam imala financijsko zaleđe, baš suprotno, nisam imala nikakvo zaleđe. Trud, rad, disciplina i upornost su pokazali svoje. Gdje ima volje, ima i načina. Dakle, smatram s uspješnom jer po mojim kriterijima, to i jesam. Iz moje perspektive i iz moje pozicije starta, uspjeh je izniman. K tome, uživam u svom poslu. A o kriterijima uspještnosti što se ljubavi, obitelji i prijatelja tiče da i ne govorim, no i tu sam više nego zadovoljna. 

Grijeh prvi - ne objavljujem videa sa klijentima. Da. Tu i tamo se neki zalomi. Zašto? Obzirom na način koji radim sa klijentima, mobitel nije uz mene, ako i je, stišan je i ne obraćam pažnju na njega. Ako me tko treba, zvat će, poziv će ostati zabilježen ili će poslati poruku, a pročitat ću je kad završim sa klijentom. Smatram da klijent s kojim radim zaslužuje svu moju pažnju, zato postoje pauze između treninga da se pogleda na mobitel, obave pozivi, odgovori na poruke. Posao nigdje neće uteć niti će itko umrijet u narednih sat vremena jer se eto ja nisam javila. Dakle, nerijetko se čak desi da mobitel ostavljam u ormariću. I kako onda snimit klijenta? I da imam mobitel uza sebe, previše sam fokusirana na klijenta i ono što se trenutno događa da bi mi palo napamet ga snimam. A ako ga i snimam, snimam ga zato kako bih njemu pokazala kako nešto radi, kako bi sam sebe vidio i na taj način popravio nedostatke, lakše shvatio zadatak, uvidio greške ili da vidi što se popravilo, kako sada dobro radi i što svakako treba nastaviti raditi, da poveže osjećaj u tijelu sa slikom - jako pomaže pri učenju i savladavanju. Također, snimak je tu da se zabilježe neki osobni rekordi, faze napretka, veseli trenuci itd. I na kraju krajeva, ako nemam ja mob sa sobom, ima klijent. No zašto onda to ne objavim? Malo je vremena između jednog i drugog klijenta. Često i zaboravim. Dok ja uopće otvorim ig, fb i to pohićem gore, izgubim volju, rijetko se to sjetim napravit, a kad napravim, vrlo vjerojatno to radim u trenutku iznimno viška slobodnog vremena ili nekakvoga chillanja. Voljela bih ja to češće, ali toliko se važnijih stvari pojavi svaki put da jednostavno tu ne mogu pratiti tempo. Najbitnije mi je da smo odradili super trening i da progresija ide po planu periodizacije i da osoba napreduje. I kad tako postavim prioritete, vrlo lako zanemarim činjenicu da to nisam objavila i da to nitko ne zna osim nas. Ako sam zbog toga loš trener, jer sam odradila posao s klijentom, a nisam to objavila, e jebi ga onda. Onda su moji rezultati s klijentima i preporuke koje dobivam stvarno pravo čudo i puka slučajnost. A jesu vraga. Znamo i vi i ja da nisu.

Drugi grijeh - kad se desi da objavim, budu to manje više isti ljudi. Zašto? Pa zato jer se ti ljudi vole objavljivat, nemaju niš protiv (vjerujte, postoje ljudi koji žive za pojam digitaliziranog čovjeka "off the grid") i meni je to super i nekako mi naprave nešto meni zanimljivo i sjetim se to objavit i uvijek se nekako zalomi kod istih. Oni su tak i tak aktivni na društvenim mrežama pa to nekako ima jači smisao. Njih veseli, a mene veseli isto, pogotovo kad njih veseli, volim ja to, al jbg, ne stignem i ne sjetim se svaki put. Eto, kriva sam, non top isti...a to što imam dugoročne klijente očito koji napreduju iz mjeseca u mjesec - to je nebitno u cijeloj to priči. Bolje da se non stop izmjenjuju pa da se ostavlja dojam kako se nitko ne zadržava dulje od dva tjedna. Je, baš to. Ne znam kako drugi, ali ja znam da ništa ne ide preko noći i kad imaš ljude s kojima radiš već godinama i koji ti se vraćaju jer žele level up, a u međuvremenu se nisu ukenjali jer su radili samostalno. Nisu se ukenjali jer sam ih očito dobro podučila pa da mogu brinut o sebi sami i samostalno vježbat, meni to jako štima i daje potvrdu da nešto jako dobro radim.

Treći grijeh – trener koji objavljuje samog sebe. Pa gledajte ovak, ja sam si nekad daavno kad sam bila mala, mala silno željela da jednog dana budem fotomodel. Da me se fotka, da ja ispadnem baš super na fotki, onak kak samu sebe vidim pred ogledalom, ali tada nema nikog da to ovjekovječi. I da tim fotkama predstavljam nešto dobro i pozitivno i lijepo i ugodno. A kada me se ovak random fotka, onda do ispadne bože me sačuvaj jer se nisam pripremila, pokrila klempave uši kosom, okrenula svoj bolji profil i tak. I obzirom da sam u poslu u kojem jesam i da predstavljam sebe, a reći ću slobodno – prodajem sebe, doslovno prodajem sebe, svoje tijelo jer  - pogledajte kaj sam iz njega napravila (ako ovo netko krivo protumači, sam si je kriv i nek ide zurit u sunce ili tako nešto) i prodajem svoje iskustvo i znanje itd. Pa jel logično da ja onda budem na fotkama? I to lijepim fotkama, onak kak sam si ja super i zadovoljna i kak se meni sviđa? Jer ak sam si ja super i zadovoljna i vi bute bili super i zadovoljni, to je poanta. Ak sam ja u banani, nemrem nikom pomoć. Stoga se potrudim da tu budu lijepe fotke. Trudim se da na njima budem ja, stvarna ja – i dušom i tijelom. A što se treninga tiče, snimaka sa treninga i to…gledajte…treniram sama i stvarno me nema tko snimit kad radim. I tu isto često ostavim mobitel u ormariću i posvetim se treningu i onome što trebam napravit. Znate kolike sponzorske (ne)prilike sam propustila jer se ne fotkam i ne snimam za vrijeme treninga? Ne znam, ali meni pauza između serija služi za odmor od prethodne i pripremu za iduću seriju. Probala sam ja se snimat i bilježit to sve, ali brate bili, ubi me u pojam. Kut ovaj, onaj, pa mobitel padne, pa se ne vidi dobro kaj radim, pa zmazano ogledalo u teretani…ma jooj…stoo problema...ne treba mi to…ne kažem da ne bih voljela bilježiti treninge i sve to fino imati i objaviti pa da vidite kako treninzi izgledaju itd., no treba tu dosta posla odraditi za koji ja trenutno prilike nemam. Uvijek stavim prioritet na vlastiti trening i eto, kriva sam. Al isto tako sam si kriva za medalje i pehare u ormaru i po stanu jer ih više nam kam stavljat.

Mislim da se da zaključit kako mi je marketing i život na društvenim mrežama u banani kad se usporedi sa drugima iz branše i može se reći da sam baš zato neodgovorna i lijena i sve najgore, no eto, ne osjećam se tako. Baš suprotno. Osjećam kako sam posvećena pravim stvarima i prioritetima. Društvene mreže su tu da se lako stupi u kontakt samnom i da se dobije glavni pregled tko sam i što sam i što radim što će pomoći ili odmoći da se potencijalni klijent javi i odluči za suradnju. Kada objavljujem nešto, nastojim da to bude smisleno i kvalitetno, bilo kroz kvalitetnu fotografiju odličnih fotografa, autorski tekst, crticu iz vlastita života ili sve u kombinaciji, pa makar se objavljivalo na kapaljku. 

No to sve ne znači da neće biti pomaka na tom polju, biti će, polako, sve u svoje vrijeme, ali to samo znači da ćete me imati prilike više gledati i to ne samo na fotkama već i na videima! I što je najbitnije, sve to onim tempom koji meni odgovara s ciljem zadržavanja izvrsnosti u treningu drugih i u vlastitom treningu.

I da me se krivo ne shvati, zaista ima kvalitetnih trenera koji zaista fenomenalno vode svoje društvene mreže i mogu im se samo diviti i izraziti duboko poštovanje jer izvrsno barataju na svim poljima. Drago mi je što takvi postoje jer osobno pružaju mi motivaciju i inspiraciju!