Jedna od najljepših strana moga posla je pretvaranje odnosa klijent - trener u jedan prekrasan prijateljski. Kaja je 22-godišnja djevojka iz Slovenije s kojom radim nešto manje od godinu dana. Osim ljubavi prema fitnessu i natjecanju, veže nas naša prva, prava i najjača ljubav, a to je ljubav prema konjima i konjaništvu.

Svaki naš susret nastojimo iskoristiti ne samo za "službene" stvari kao sto su provjera forme, analiza dnevnika, te uvođenje korekcija i promjena u programu već i za zajedničke jahačke treninge i druženja sa prekrasnim i plemenitim konjima. Ovogj puta je Kaja mene odvela na ranč gdje drži svog konja i provela me prekrasnim prostranstvima na terenskom jahanju. Kaja, hvala ti za prekrasno provedeno vrijeme i što si mi pokazala djelic svog raja na Zemlji. 

Ljepota posla trenera ne leži samo u putovanjima na natjecanja i pripremi natjecatelja. Također, rad sa rekreativnim vježbačima ispunjava dobar dio mog dnevnog rasporeda.  Osim toga, ne radim samo sa vježbačima koji žive u Zagrebu, gdje živim i radim većinu vremena, radim također i na daljinu. Takav oblik rada u svijetu fitnessa je poznatiji pod imenom: online coaching.

Ono što bih voljela istaknuti je, kako se svaki poslovni odnos kojeg uspostavim sa svojim klijentima, nerijetko pretvara u prijateljski odnos. To mi je jako drago i nastojim što je kvalitetnije moguće njegovati i održavati takav odnos. Osim što sam dobro upućena u to kako osoba vježba, hrani se, spava, pije, te kakva joj je dnevna rutina, što mi na kraju krajeva i je posao, dobro sam upućena i u neke privatne, intimne i možda radije skrivene navike, misli i emocije klijenta. To je ponekad prijeka potreba kako bi se proces kroz koji prolazimo zajedno, uspješnije i kvalitetnije proveo. Svađa u obitelji, sa partnerom, stres na poslu ili pak veselje zbog dolaska na svijet novog člana obitelji, sve to može utjecati na klijenta, njegov odnos i postupke prema hrani, treningu i na kraju na proces postizanja cilja. Utjecaj može biti pozitivan i negativan. Kakav god utjecaj događaj na osobu imao, tu sam kao trener da ga maksimalno usmjerim na najpozitivniji mogući način te da iz životnih događaja izvučemo ono najbolje. Također, rad na sebi kroz treninge, vježbanje i prehranu, itekako nas može učiniti mentalno i emocionalno jačima te nam upravo ta jakost omogućuje bolje i kvalitetnije nošenje sa svakodnevnim izazovima. 

Prilikom toga, ne mislim da držanje programa treninga i plana prehrane trebaju biti prioritet broj jedan u životu osobe te da se sve ostalo treba podrediti tome. Upravo suprotno. Životne situacije koje nam se događaju, bilo one u obliku sretnih ili nesretnih događaja, nam omogućuju da ojačamo te uz ispunjavanje svih važnih stvari u životu kao što su obitelj, prijatelji, karijera ili nešto četvrto ipak zadržimo balans i omogućimo sebi zdravo, aktivno i funkcionalno tijelo koje će upravo takav učinak imati na naše misli, emocije i dušu. Ne kaže se uzalud: u zdravom tijelu – zdrav duh. 

Kaja je 22-godišnja djevojka iz Slovenije koja iza sebe već ima čak dva natjecanja u bikini fitnessu. Javila mi se prije skoro godinu dana sa željom da svoje tijelo i um dovede u ravnotežu. Pripreme za natjecanja i režimi mogu ostaviti dubokog traga kako na tijelu osobe tako i na umu. Nije jednostavno vratiti se u „normalu“ nakon što smo nekoliko mjeseci proveli na dijeti sa kalorijskim deficitom, u treninzima sa velikim volumenom, nakon što smo se odrekli društvenog života kako bismo sto posto bili posvećeni svom cilju. Cilj nerijetko zahtjeva posvećenost velikih razmjera.

Kaju i mene, osim ljubavi prema fitnessu veže još jedna ljubav i strast. A to je ljubav prema konjičkom sportu i konjima. Kaja se od djetinjstva bavi jahanjem konja i to konja islandske pasmine koji su specifični po svojim kretnjama koje druge pasmine konja ne mogu izvesti.  Malo je reći da smo prilikom Kajinih dolazaka u Zagreb, osim za trening u teretani, iskoristile vrijeme i za jahačke treninge i odlaske na konjičke turnire.

Bilo mi je žao slušati Kajina prijašnja iskustva u radu sa drugim trenerima fitnessa koji nisu uzimali u obzir Kajine svakodnevne aktivnosti vezane uz konje i konjički sport. Oni koji nisu u sportu, vrlo teško mogu zamisliti koliko je tu svakodnevnog fizičkog rada uključeno, ne samo za vrijeme treninga na konju (nerijetko konjima), već i prije i poslije. No opet, titula trenera trebala bi te učiniti kompetentnim da to prepoznaš i uzmeš u obzir, pa i onda kada nemaš veze niti osobnog iskustva u konjaništvu. A ukoliko ne znaš što i kako napraviti, uvijek postoji netko koga možeš zatražiti savjet i od koga možeš naučiti. Tako da je Kaja vrlo često padala u periode iscrpljenosti i depresije jer naprosto nije mogla izdržavati tempo koji joj je bio nametnut sa fitness stane, a da se pritom nije uzeo u obzir intenzitet utjecaja konjaništva.

Ono što mogu reći i to sa velikim zadovoljstvom jest da smo zadani cilj postigle. Kaja je sada sretna i zadovoljna djevojka sa svojim tijelom, ali i snagom uma koju je razvila unazad godinu dana. Uvijek me iznova iznenade mlade osobe spremne za rad na sebi, ne samo fizički, već i mentalno i koje osobni rast i razvoj smatraju neizostavnim dijelom čovjekovog života.

Ovaj vikend, Kaja me pozvala k sebi u goste i naravno da sam poziv objeručke prihvatila. Nakon tolikih Kajinih dolazaka u Zagreb, red je bio da i ja potegnem put Slovenije, točnije Ljubljane.

Kaja je zajedno sa svojim dečkom napravila kućnu teretanu, u garaži svoje obiteljske kuće. Moram priznati, mali prostor ali ništa mu ne nedostaje. Smith mašina, olimpijska šipka, bučice, ploče utega te klupica sa podesivim naslonom. Tko zna trenirati, sa ovom opremom može napraviti čuda. Odradile smo trening leđa, Kajina najdraža mišićna skupina, ne zato jer ju ima super razvijenu, već zato jer na njoj tek treba jako puno raditi. Od nekadašnje praznine sredine leđa do prvog osjeta mišića između lopatica Kaja je došla upravo prateći program za leđa koji sam joj dala. Napreduje i dalje i to jako dobro. 

Nakon treninga uslijedila je klopa, a Kaja je pripremila sve šta treba. Moram priznati da je dobar osjećaj kada ti netko pripremu klopu i to točno po tvom ukusu i tvojim makronutrijetivnim potrebama. Obzirom da Kaja naginje prehrani sa što manje mesa, a ni ja ne bježim od toga, za ručak je složila predobaru kajganu sa mozzarellom i salatom, za večeru je pripremila saft od slanutka i tofua, te kao prilog rižu. Još kad se to sve začini sa soja sosom i na to posipa naribana mozzarella, okus je nevjerojatan!

Poslije večere pala je šetnja do obližnjeg malog jezera i kava u prekrasnom jezerskom kaficu.  Društvo nam je cijelo vrijeme pravila Kajina ljubimica Lenja, kujica pasmine islandski špic (pretpostavljate već da Kaja voli sve što ima veze sa Islandom).

Nedjelja je bila posvećena konjima i jahanju, Kaja me odvela  na ranč gdje drži svog islandskog konjića. Imala sam čast izjahati jednu prekrasnu, ali pomalo tvrdoglavu kobilu Tongu, prekrasan mix hladnokrvne pasmine i pasmine mađarskog gidrana. Dugi period nerada i boravka na livadi i življenja iskonskog konjskog života, ostavili su posljedice na  Tongu te je u početku pokazivala znakove nevoljkosti za radom i odlaskom na teren. Ta tko je vidio bilo šta raditi nakon mjeseci provedenih u pustopoljini sa krdom, ne radeći apsolutno ništa osim biti konj, pasti travu i uživati. No, šta se mora, nije teško te unatoč početnom negodovanju, vrlo brzo smo s dogovorile šta ćemo i kako ćemo. Moram priznati da imam odlične metode uvjeravanja. Poanta je da s kobilama ništa ne možete na silu, što ste više siloviti one pružaju veći otpor, stoga, sve na finjaka i s osjećajem.

Put terena nas je vodio blizu granice Slovenije i Hrvatske. Vidik s pružao skroz do Ćićarije. Oko mene su se prostirali krajolik i vegetacija kakvu još nisam imala prilike vidjeti. Onako, baca na Istru no ipak sa više zelenila, sa  gušćom vegetacijom i bez one karakteristične crvene istarske zemlje. Svega je poneki odlomak vapnenačkog kamena provirivao i odzvanjao pod topotom kopita.  Zaista nešto posebno za doživjeti. Čak je i Tonga koja se u početku nešto bunila,  vrlo brzo pokazala znakove opuštenosti te je veselo kasala noseći me na leđima uz zadovoljno frktanje nozdrvama. Putem smo susreli krdo divljih konja. Konji koji službeno imaju svoga vlasnika, no nikad nisu bili dirnuti od ljudske ruke te neometano galopiraju prostranstvom i vladaju tim prekrasnim krajolikom. Dobro su nas promotrili iz daljine te, uvjerivši se kako ne predstavljamo nikakvu opasnost, mirno nastavili dalje svojim putem.

 Rado ću napomenuti kako smo sve konje jahali bez žvale u ustima, što me posebno veseli. Također, obzirom da sedla za Tongu nije bilo, jahala sam ju samo na podsedlicu (ono šta ide ispod sedla na leđa konja) i bez uzegnija (ono u šta ide stopalo, pa ti je lakše jahati i držati se za sedlo) tako da iako sam imala i ja dugu pauzu od jahanja, lijepo je bilo znati da me iskustvo i vještina nisu napustili.

Od srca se zahvaljujem Kaji i duboko cijenim što mi je pokazala i provela me svojim djelićem raja na Zemlji. Dogovor za iduću turu jahanja već je dogovoren te me veseli ponovno druženje.

Poslijepodne smo proveli u razgledavanju Ljubljane. Ljubljana mi je do sad uvijek bila neka uputna ili prolazna stanica na mnogobrojnim putovanjima. Kaja me ovaj put provela centrom Ljubljane te smo svakako obišli i ljubljanski dvorac. Nakon obilaska pao je i sladoled u slastičarnici sa najboljim sladoledom u Ljubljani – barem mi je tako Kaja tvrdila. A kad netko tvrdi da je nešto od hrane najbolje, nema drugog načina nego se osobno uvjeriti u to degustiranjem.  Ne znam kakvi su drugi sladoledi u Ljubljani, no ovaj me svakako oborio s nogu. Jako fino i kremasto!

Obzirom na prvotni postignut cilj, a to je vratiti tijelo u ravnotežu, vrijeme je da Kaja počne raditi na povećanju mišiće mase. Tako su sljedećih nekoliko mjeseci čeka rad na mišićima te ćemo nastojati povećati zacrtane mišiće skupine. U međuvremenu ćemo svakako pronalaziti vremena i za jahanje i zajednička druženja i opuštanja kako bi se i duša i tijelo nahranili potrebnom pozitivnom energijom.