Što se to dogodi u našem tijelu da osjećamo glad? Kako naš mozak zna kada je vrijeme za naš sljedeći obrok? Iako se pitanja čine banalnima i jednostavnima, odgovor na ova pitanja nije jednostavan niti kratak. Postoji cijeli niz mehanizama i procesa koji su odgovorni za to, no nastojat ću sažeto sa osnovnim pregledom dočarati što se to događa u našem tijelu i zašto nam se događa da posegnemo za dodatnim zalogajima iako smo maloprije jeli, te zašto glad osjećamo svakodnevno prije obroka.

Glad služi očitoj svrsi: govori nam da trebamo jesti kako bismo svome tijelu osigurali potrebnu energiju – gorivo i na taj način – preživjeli.  Većina nas živi u svijetu gdje je hrana uvijek dostupna i obroci su manje-više raspoređeni obzirom na društvena i poslovna druženja. Trebamo li onda zaista podsjetnik kada jesti?

Iako je naše društvo napredovalo do te razine da smo okruženi nebrojenim prilikama za jelo, naša tijela se i dalje brinu za to da osiguramo sebi potreban unos energije i nutrijenata.

To bi ukratko značilo da glad osjećamo u onom trenutku kada je naš želudac prazan. Međutim, ukoliko se pojavi prilika za jedenjem ukusne hrane, pa makar želudac ne bio prazan, biti ćemo u iskušenju jesti iako u principu i nismo gladni.

To se događa zato jer je naš mozak pripremljen prepoznati svaku priliku za unosom kalorijski bogate hrane. Čini to za svaki slučaj ukoliko se desi da ćemo kasnije biti duži period vremena bez mogućnosti hranjenja. Ključ u svemu ovome je – mozak.

Nakon što smo pojeli obrok, naš gastrointestinalni trakt polagano probavlja hranu, gurajući hranu iz želuca prema malom i velikom crijevu.  Za taj proces potrebno je od prilike 130 minuta. Kada čujete i osjetite kruljenje u želucu, to su kontrakcije koje uzrokuje hormon motilin jer se želudac ispraznio. Ukoliko uskoro nešto ne pojedemo, kontrakcije mogu biti toliko jake da ih osjećamo kao bol.

Drugi hormon kojeg ćemo spomenuti i koji sudjeluje u kontroli gladi je ghrelin. On mozgu šalje signale da smo gladni tako što aktivira neurone u hipotalamusu.  Ti neuroni su kontrolni centar za glad. Testiranjem se pokazalo da ako se ti neuroni stimuliraju umjetnim putem, javlja se pojačani osjećaj gladi.

Iz navedenoga, lako zaključujemo kako naš mozak prima signale iz trbuha i time nam govori kako je vrijeme za sljedeći obrok, a to se najčešće događa dva sata nakon zadnjeg obroka. No, to ne objašnjava neodoljivu privlačnost za zalogajima između obroka.

Kako bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je definirati razliku između homeostatske i hedonističke gladi. Homeostatska glad je ona koja je isključivo vezana za to kako bi dovela naše zalihe energije u ravnotežu, dok je hedonistička glad ona glad koja nastoji iskoristiti što je više prilika moguće za prikupljanje dodatne energije, a najčešće je potaknuta hranom koja nam je privlačna i ukusna.

Kada očima ili mirisom detektiramo nešto što smo nekom prilikom ranije uživali jesti, naš mozak je o tome itekako informiran. Ako smo punog želuca, možda ćemo propustiti tu priliku. Međutim, obzirom da je naš mozak itekako programiran za izbjegavanje mogućnosti da ostanemo bez energije, ta ponuda dodatnog energetskog unosa vrlo lako može nadići naš osjećaj punoće u želucu i navesti nas da ipak pojedemo još jedan ili dva, tri zalogaja ili dodatni cijeli obrok. Hoćemo li posegnuti za dodatnim zalogajima ovisi i o tome što smo prethodno jeli.

Dakle, naš mozak kontrolira glad obzirom na to što jedemo, pa čak i kad osjećamo da smo pojeli dovoljno, te obzirom na dostupnost dodatnih kalorija.

Ovakav sustav je djelovao odlično za vrijeme kada su ljudi bili lovci i sakupljači hrane, no u današnje vrijeme, upravo takav sustav pridonosi prejedanju i konstantom porastu pretilosti.

Održavanje zdravog i izbalansiranog načina prehrane uz odgovarajuću tjelovježbu omogućava mir između sukobljenih strana. Sukobljene strane predstavlja ono što mi govorimo našem mozgu i ono što naš mozak govori nama.  Na nama je da osvijestimo evolucijski mehanizam našeg tijela koji nam je omogućavao preživljavanje i opstanak vrste svo ovo vrijeme kako bismo se znali i mogli postaviti prema izazovima svakodnevnog života i obilju (neovisno o kvaliteti) koje se svakodnevno nudi. Nema loše hrane, samo njezine zloupotrebe. Planiranjem obroka, izvora namirnica, količina i vremena kada ćemo jesti, uz odgovarajuću količinu i vrstu fizičke aktivnosti možemo utjecati na za nas povoljan način signaliziranja mozgu kada, što i koliko jesti. To je mala cijena utroška našeg vremena i puno manja cijena ukupnog utroška na hranu, u odnosu na cijenu koju plaćamo ako se prepustimo i dozvolimo da glad kontrolira nas.