Magistra kemijskog inženjerstva

Spletom okolnosti dovela sam se do emocionalnog prežderavanja. Svaku emociju sam ubijala hranom. I to onom najgorom - pekarskim proizvodima. Koliko puta sam počinjala ''od sutra''. Pa krenem s dijetom, izbacim pola ''loših namirnica'', jedem samo jaja, salatu i piletinu i guram tako par dana. Topim se, patim se, treniram, ne spavam dobro, konstantno umorna. Pa si dopustim red čokolade, a taj red me preuzme kao droga i potamanim sve pred sobom. Krene grižnja savjesti pa si kažem ''ma ko ga jebe, sad idemo do kraja pa od sutra ispočetka''. Jedem dok mi ne postane zlo i zaspem umorna od sebe same. Sutra opet novi režim, novi početak, kraj isti.

Vaga odlazi u plus. Ja tonem u očaj i konačno shvatim da sama ne mogu. Nađem na internetu Doru, prezgodnu zenu koja mi odmah odgovori na poruku. Izjadam joj se i dogovorimo privatne treninge. Dođem na trening osjećajući se kao buhtlica. Gomila sala. Osoba bez karaktera i krenem trenirati s njom. Stvori takvu atmosferu da uz nju zaboravim svoj višak i probleme. Uživam u treninzima. I dalje očekujem režim, ali ona mi složi plan prehrane s kojim ne da nisam gladna nego nekad ne mogu sve ni pojesti. Strah me, ali vjerujem joj. 

I tako jedan dan pokleknem. Pojedem cokoladu, 250 g ode u tren. Krene su buditi ona moja stara grižnja savjesti i začarani krug, ali odlučim joj prvo javiti i dobijem odgovor iste sekunde. Odgovor koji nije napad kako sam zajebala, ponistila sav trud, nego ''hahahha nek si, nadam se da si uživala, a sad dalje po planu, nisi zajebala'' i puknem se smijat! Smijeh olakšanja! Nasmijem se omotu i dobijem nalet energije, skuham si sve obroke za sutra i odem spavati.

I lagano su prolazili dani, ja karakter, jedem sve po planu, ako ubacim šta mimo plana to je išlo u dogovoru s njom. I tad shvatim da nema režima. Nema uskračivanja. Shvatim da se napokon ne bojim hrane! Da napokon uzivam u hrani i procesu. Samo kao da rezultati lagano izostaju, ali kaže meni moja Dora da ništa dobro ne dolazi preko noći i nek ne odustajem, svaki trening me iscijedi. I kad nemam snage ona iz mene izvuče max i ja opet idem nasmijana doma. I smijem se, život mi je iz dana u dan kvalitetniji. Ponovno sam ona stara ja koja se smije čokoladi i zna stati na jednoj kockici, puna samopouzdanja jer znam da imam nju za svaki pms, za svaki pad.

Nakon 2 mjeseca se krenem topiti, doslovno preko noći. Remen se smanji za 3 rupice, ne za jednu nego za tri! Krenu stizati komplimenti sa svih strana i tad shvatim: mic po mic gradile smo nešto i to je sad došlo na naplatu. Sav trud, odricanje je dalo rezultat. Ne samo fizički, nego i psihicki: samopuzdanje, karakter, osjećaj da mogu sve sta si zacrtam i nastavljamo i dalje.

Koliko god mislili da je osobni trener skupa investicija, vjerujte da nije. Meni je Dora kao dar s neba! Koliko sam samo prije trošila na pekarske proizvode, ubijanje emocija hranom, financijski sam tu negdje ali osjećam se kao da sam se ponovno rodila i nema tih para koje mogu nadmašiti taj osjećaj. Uvijek postoji izlaz i bolje sutra. Nekad se precijenimo i misleći da mozemo sami samo tonemo. Treba se suočiti sa životom i potražiti pomoć ako vidimo da sami nismo sposobni izvuć se iz začaranog kruga.

Kad god me ulovi loše raspoloženje, samo se sjetim svoje milke od 250 g i Dorine poruke ''hahahhaha''. Tada se nasmijem i znam da mogu sve! U dvoje je lakse i ne, nije mi Dora samo osobna trenerica, ona je moj joker zovi, moja ''mučiteljica'' u gymu, osoba s kojom popijem kavu nakon treninga i prijatelj. Taj mail koji sam joj poslala iz očaja mi je najbolja odluka i zivotna prekretnica!